-Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić

Tehnički - počela je. Su­štin­ski - osjeća se. Rasula se posvuda, usula svuda...U kostima je. Formalno nije prepoznata... ali, posjeduje naziv. Aldijanin čvor. Te­or­ija problematizovana u više navrata, ali nijednom - pazite, nijednom potpuno odbačena. Nikada sasvim poniš­tena. Izdržala je udarce maljem i zataš­kavanje - da bi danas provirila iz podruma i poručila “vrijeme je, sklonite se”.
Neobičnu smjelost predstavljaće pok­ušaj da se o njoj dovoljno ovdje kaže - jer, bilo je onih koji ni­su uspjeli u tomovima. Ali, već smo se upoznali - jedni dru­ge naučili da či­ta­mo - možda se snađemo u ponekim praznim redovima i dokučimo namjeru himerinog repa (ako je glava nevidljiva). Ovo što uslijedi će bi­ti uskakanje u voz bez kočnica, jer godinama već - zavjesa je podignuta.

* * *
Aldijanin čvor je civilizacijska promaja. Vrela, ciklična i kisela. Pojavljuje se jednom u nekoliko vjekova... ili dva puta u sto dvadeset godina... zapravo, nema pravila. Usko je grlo, poput navoja iz nekoliko prstenova - kroz koje treba da se provuče svijet. Predstavlja rešet­kastu struk­tu­ru što cijedi ži­vu tvar, što du­ši ne dozvoljava smiraj, dok se guljenje ispod nok­tiju ne okonča. Aldijana u istom trenut­ku prodire svuda, obuhvati di­šu­ći svijet - bez iz­uzet­ka. U njenim raljama je svaka individua, ma koliko moćna... ma koliko uboga bila. Ljudska silnost, njoj je nebitna. Pošast, tako neophodna, kako bi se iz nas izleglo bolje sjutra. Ljepša budućnost iz nagriženog mesa. Iako će predstavljati pelcer za naraš­taje koji dolaze, najgore će upravo proći oni koje Aldijana zagrli i pritapše... A tu si ti, druže - sa svim svojim neprijateljima i dragim ljudima.
Otpočinje mrzovoljom. Ne onom koja nastaje iz opravdanih razloga: zbog druš­tvene represije, siromašt­va, gladi i manjka slobode. To je neka sasvim druga priča - gdje kada se problem riješi, in­di­vi­dui stomak dopusti da bude vedra i zdravija osoba. Aldijana je daleko ružnija rođaka. U njoj se dobro ne osjeća ni onaj koji nema razloga da bude sjeban. Sretate ih svuda: mrzovoljne kasirke, taksisti, lju­di po druš­tvenim mrežama sa srdžbom u prstima... trotoarci što se ne pomjeraju radi mimohoda, zli pogledi neznanaca, nevaspitani komentari sa br­zih usana, vozila koja ri­ču na krat­kim relacijama... Mrzovolja je tek prva leća petoslojnog bremena.
Nastavlja se lošim slutnjama i nesigurnošću. Manje struč­ni bi podveli ovu komponentu pod anksioznu klauzulu... ne vidjevši ši­ru sli­ku. Zbilja? Zar beba i baba mogu istovremeno anksiozni da bu­du? Ovo je dublja rupa, s lijeve strane čela... sa tankom korom da zamaskira provaliju nespokoja. Lju­di su začuđeni ot­kud u njima tolika količina straha i lošeg predosjećaja. Da li da im kažemo da su oni kraj rase zarad počet­ka nekog boljeg čovjeka? To im samo tijelo poručuje da je promjena neminovna.
Tre­ća stanica je intimna tuga. Nesvakidašnja. Bezrazložna i hitropotezna. Plačan osjećaj da ni­si naučio da budeš srećan. Neki trakast bol ispod vitog rebra što sprečava da sebi prijaš.
Četvrta faza je nezadovoljstvo mjestom i sobom. Loš ukus ambijenta i čapra... čapra koja steže izn­utra. Potreba za bježanjem iz sebe - nekuda. Što se desi - nikada.
Poslednji sloj je ratoborna sujeta. Posve je normalno da ego navuče osjećaj zahtijevanog poš­tovanja kada čovjek postane neko ko je daleko odmakao od čučavca... i učinio neš­to što gomila nije kadra. Neš­to vrijedno pomena, divljenja... priznanja, u krajnjem. Takva sujeta je izdržljiva, pa i ima mjesta da se njen nosilac opravda. No, u doba Aldijaninih zagrljaja, sujeta se useljava u svakoga. Bez biranja. Od krez­ubana do slinavog ojkača po birtijama. Sitnoumi zahtijevaju da im se lju­bi noga. Uskodupa postaje njihova potreba da su niš­ta drugo do idol sa značajem vaskrsenja. Zahtijevaju klanjanje i prš­te, prskaju od strogih pokreta. Nema veze što su tek slučajno okoćene larve... Aldijana im je dopustila da sami sebe slave. No, i dru­gi to treba da vide. Zato tako lako odlijepe, pobjesne i krenu u razračunavanje. Ubija ih pomisao da su drugima beznačajna pojava. Šamaraju grubo, jer žele da ih ljube ludo.
Vele da je bajka... ali šta ako su Heleni bi­li u pravu, i da je Aldijanin čvor zbilja po­to­pio Atlantidu? Za nju se vezuje toliko toga... katastrofe, ratovi, razaranja, pošasti i nagle zaraze što su meso ljuš­tile. Toliko pogibija, toliko neobilježenih stratišt­a. Ali, imajte na umu... nakon nje, vr­li svijet se rodi. Napredak je skokovit. Vjeruje se da traje tri decenije i da nečim ru­žnim mora da se okonča. Prije no zora zarudi.
Poslednji put su o njoj govorili kada su se desili svjets­ki ratovi. A stogodišnjica prvom već prolazi. Pitanje je, ako se svih pet slojeva duševne oluje po nama vi­di... koliko je vremena ostalo, i hoćemo li opstati?
Hoćeš, ako nađeš načina da sebe zaobiđeš. Skrajni se sa pozornice. Patnja od taš­tine je najveće smeće. Smrad koji se parfemski ovih dana rado oko vrata meće. To što čovječanstvo prolazi, ne znači da nestaje. Opstani, prijatelju... i kad zavjese padnu. Sve je ovo pozoriš­te, svakako si dobio kartu i mjesto za stajanje. Neka bahati nastupaju. Vidjećeš prave glumce, ali i one koji ne priznaju da cio život glume. Loše po njih... jer život bez scenarija ne dijeli uloge. A oluja stiže...
Pročitao si, učitaj se.
(Autor je knji­žev­nik)